Days of my life...
30.04.2007., ponedjeljak
Prolog
|
I nije mi trebao kraj, ionako je već gotovo neko vrijeme. Nije mi trebala ova deklaracija da je vrtoglavica definitivno završila, da pripada prošlosti. Ali neka i konačno dobije svoju točku. Zauvijek. Više se ne bojim. Znam da će moj kompas konačno pronaći smjer, siguran sam u to... Sada sam spreman krenuti dalje na neka nova, neistražena mjesta, odrastati, trčati prema suncu... ~The End~ |
04.07.2005., ponedjeljak
It's been a while...
|
Nije me bilo baš dugo. Ali, ono, stvarno baš hebeno dugo. I jučer mi je jednostavno palo na pamet da bih mogao otpuhnutii prašinu sa svojeg virtualnog dnevnika i napisati nešto. Pa da počnem, s ispitima trenutno nisam baš na "ti", doduše nisam baš ni na "Vi", možda negdje u sredini na "Ti". Nakon što sam uludu prokockao dragocijeno vrijem u svibnju i djelomično u lipnju i doslovce hlapio, sada me je uhvatila takva letargija da sam se pomirio da će mi ostati još dva ispita do uvjeta. I to naravno planiram dati u rujnu. A do tada se još mora dogoditi toliko toga... Kao prvo, preksutra se selim iz studentskog doma. Doći će moji po mene i vraćam se doma. Osjećaj je pomalo bittersweet pošto sam donekle i sretan što odlazim iz ovog kaotičnog mjesta (doma), ne baš sretan što odlazim iz Zagreba, a i doma nekako osjećam da će me ćopiti depresija, onako u mjestu od tisuću duša u kojem ću provoditi vrijeme u svojoj depresivno plavo oličenoj sobi, sa knjigom ispred sebe (tj. dvama knjigama, tj. četirima knjigama i tucetom zakona - makar se radi o samo dva predmeta, jer tak je to kad studirate pravo) od 500 stranica (ako budem imao sreće), povremeno odlazeći na net i govoreći si svake večeri da ću sutra stvarno proći/naučiti/pročitati tih __ (sad ide neki dvoznamenkasti broj) stranica. I naravno, nikad to ne napravim pa se samo bezveze isfrustriram. Srećom pa imam svoje happy pillse sa sobom ;-) Zweite... [to sam sad izrezao, možda bi me ipak netko mogao prepoznati, heh] Mmmm... da, ima tu još nekih (ne)ugodnih stvari koje me očekuju doma, ali otom potom... Pozdrav ljudi... Nadam se da me još netko i čita... :-I |
26.03.2005., subota
Samo usput...
|
Nije me opet bilo već dosta dugo... Učio sam, dao jedan ispit na faksu, bio bolestan tjedan dana s temperaturom od 37.5 do 38.6, onda sam se zajeßavao sa škvadrom po domu dva tjedna sve dok nisam shvatio da ništa ne učim i onda sam se pobrao doma iz Zagreba i sad si u glavu pokušavam utuviti 220 str. koje trebam naučiti za kolokvij koji je sljedeći ponedjeljak. A gradivo je grozno, užasno nerazumljivo i bespotrebno. UŽAS! Ovako nešto odvratno nikad još u životu učio nisam. Samo se nadam da budem to nekako prošao. I tako... sad sam doma već šesti dan i kao ambiciozno učim svaki dan do četiri ujutro, a zapravo samo visim na kompjutoru, gledam TV tj. ne radim ništa. Uzmem knjigu, čitam je pola sata i shvatim da sam jednostavno preglup za to i onda napravim pauzu od dva sata i tako u krug. Jako frustrirajuće... Starci misle da se ubijiam od učenja pa me čak tjeraju da napokon izađem malo iz kuće... :-S Hrpa ljudi je došla doma za Uskrs i totalno bih se htio naći sa dosta ljudi iz svog bivšeg razreda na kavi jer ih nisam vidio više ili sa njima suvislo pričao više od godinu dana. Ali shit... ja imam toliko toga za učiti da nemam pojma hoću li ih stići pohvatati sve jer su na različitim krajevima županije :-( Baš sam si neki dan razmišljao kako sa 95% ljudi iz srednje škole više gotovo uopće nemam nikakav kontakt, a do prije neke dvije godine s njima sam provodio veći dio svog vremena. Eh, što ti je život... Hm... ako sad ne odem na kavu vjerovatno ih ne budem vidio do ljeta... No, vidjet ću... Ajme, panika... idem sad učiti... pa možda se zaletim i na misu kasnije tak da ne moram sutra :-) Pozdrav svima i sretan Uskrs ljudi... Uživajte i za mene koji odoh učiti... Bye I ne zaboravite pomaknuti sat unaprijed noćas... :-P |
16.02.2005., srijeda
Priča
|
Jedna meni jako draga priča koju ponekad pročitam i koja me uvijek podsjeti na to koliko je život zapravo vrijedan i kako ne postoji dovoljno dobar razlog oduzeti si ga. Priča nije moja, već od jedne američke srednjoškolke Elizabeth Oatman, i na engleskom je pa ako ga znate dovoljno dobro, molim vas da ju pročitate jer je sjajna. Možete ju vidjeti na stranici: www.aboutteens.org/fiction/nowdead.htm |
Zašto ja ne odem spavati?!
|
Nemam pojma zašto sam opet na netu, visim ovdje već preko 2 sata. A rekoh si ranije da ću otić' spavati prije ponoći. Yeah, right! Kako da ne! Opet ću se sutra ustat u 8 i bit' neki pola zombi pola čovjek. Užas! I onda će opet proći jedan potpuno dezorijentirani dan bez smisla i bez poante. Kao učim, kao radim nešto korisno, sve je nešto kvazi-nešto u mom životu, i tako ja provodim svoj besmisleni, mali, glupi, neispunjeni film koji se zove Život. A film koji ja furam loša je drama sa lošim humorom u crno-bijeloj tehnici. Pitam se mijenja li se išta ikada? Jer ja za promjenu hoću malo kolorita u svom životu i malo komedije, horrora, akcije i avanture. Želim vrtjeti neki novi film. Želim biti netko drugi. Dosadno je biti ja. |
15.02.2005., utorak
Samo neka noć, sranja i nesuvisao naslov
|
Evo me opet za kompom, opet sam tu da natipkam još nešto u svoj mali internet dnevnik. E pa ovako... trenutno je mrkla noć i u kući mi je sve hladnije, jer se radijatori polako gase i pomalo sam pospan pa mi se baš i ne da pisati, ali opet kad razmislim,bolje mi je tipkati sada, nego sutra kad mi stara bude visila za vratom svako malo. A i još kak' mi je komp sad stalno u boravku ima prezentaciju svega što radim kad se spojim "na liniju" :-) Stari mi je baš otišao na vlak za Zagreb prije 5 minuta (u 2 sata!!!). jerbo ide na neke pretrage i što ja znam što. Ja si pokušavam skinuti update za Norton Antivirus, ali mi on nešto sere da mi je pretplata istekla prije 2 mjeseca i sad niš' ne kužim kak' se to obnavlja, a baš imam filing da će me neki virus ćopiti skoro. Jer kako kaže asistent iz informatike: "Onog trenutka kad ste se spojili na internet, vi ste na Divljem Zapadu.". A ja želim Pitomi Istok. :-S Kako bilo da bilo... Došao sam doma malo učiti i pisati neke seminarske radnje (zapravo ne neke, već one dugačke dvadesetipet stranica!!!!) jer imam ispit za 10 dana i deadline za dvije radnje samo 4 dana kasnije, a u domu imam definitivno previše distrakcija koje me ometaju u svakom mom plemenitom naumu da radim nešto produktivno što podrazumijeva uključivanje mozga. *skida se update, a nisam obnovio pretplatu* :-S (???) I sve bi to bilo divno i krasno tu doma da mi mama nije rekla da mi sestra dolazi doma ovaj tjedan, a to u najmanju ruku zaslužuje ovog emoticona :-( . Hmph, čim mi je to rekla odmah me prošao neki neugodan osjećaj, ne bih navodio kakav, ali prilično negativan. Razlozi: a) moja sestra i ja prečesto ulazimo u konflikte b) moja sestra i ostali članovi moje obitelji prečesto ulaze u konflikte c) napetost mi je prevelika da bih mogao učiti i tipkati svoje radnjice Kao rezultat svega doživljavam blagi živčani slom. Ne znam točno kad je došlo do velikog raskola između mene i moje sestre, ali vjerujem da je taj proces počeo još jako, jako davno dok smo bili tek klinci jer se nikada baš nismo najbolje slagali, ali to je uvijek bio neki brat-sestra... *upravo restartao kompjutor, copy/paste dokumenta iz worda* *ne mogu doći k sebi jer su Spice Girls i Wannabe na MTV2 :-O* Enivej... htio sam reći da je naš odnos bio tipa pas-mačka dok smo bili klinci, iako možda i ne tako loš jer smo se uvijek igrali zajedno s klincima iz ulice i bilo nam je ok. Zapravo je to bio odnos kakav (valjda) sva braća i sestre imaju dok su klinci - nešto tipa bitter sweet symphony. Onda smo si bili ok kad smo ušli u pubertet iako moja sestra nikad mene nije baš previše cijenila, uvijek se prema meni odnosila nekako kao prema inferiornom mlađem bratu. Tako je naš odnos nekako bio prilično dobar (na ljestvici od 1 do 10 dao bih mu 6, možda čak i 7 u sretnijim danima) sve negdje do kad je ona krenula na drugu godinu faksa (2002.) i od onda su stvari nekako počele ići nizbrdo, ja sam jednostavno počeo puno emocionalnije doživljavati neke stvari koje su mi do tada bile nebitne (tipa njezine svađe sa starcima i sa mnom), ne tipa da me je to bacalo u bed ili nešto slično, već više tipa da me to činilo rastresenim i tako smo mi komunicirali sve manje i manje sve dok nismo došli na razinu dvoje stranaca koji si tu i tamo pošalju koji SMS (zadnji put prije 3 tjedna mislim) i koji osjećaju neku hladnu nelagodu kad se sretnu. Donedavno mi je to i smetalo i želio sam to promijeniti, ali sada mi je već nekako svejedno... Uopće mi nije stalo do toga, ma koliko to grozno i hladno zvučalo. Dobro, možda mi je stalo malo, ali znam da naš odnos nikad neće funkcionirati jer ona želi brata kakvog neće imati, a ja tražim sestru drugačiju od ove kakvu imam i što god mi pokušavali, taj lajtmotiv uvijek će nas slijediti. Ali... tako je to u životu valjda... Sada smo 300 kilometara daleko jer studiramo u različitim gradovima i baš kada bismo trebali razmijenjivati naša iskustva u ovom razdoblju života koje je krcato raznim događajima, usponima i padovima mi smo stranci više nego ikada. Ali, eto, nekako ni nemam snage da nešto pokušam promijeniti. Apsolutna nula na kojoj smo trenutno čini se dovoljno dobrom, iako je uistinu predaleko od dobrog. Uf... nisam očekivao da ću se ovoliko raspisati u 2 sata u noći. Neću ovo sad ponovno čitati i tražiti greške nekakve pa sorry ako naletite na koju, budem to kasnije ispravio. I lijepo molim da mi svaka osoba koja je sve ovo pročitala do kraja ostavi neki komentar, makar neko slovo, tek toliko da vidim jel ovo IKAD ITKO čita (osim naravno Crusadera :-) Laku noć! |
04.02.2005., petak
Nemam inspiracije, pa evo...
|
Moj trenutni život u deset brojeva: 1 - broj osoba (a ta jedna sam ja) koje će sutra pasti superlagani pismeni ispit iz francuskog i time si priuštiti sramotu do kraja života 3 - broj sati u koliko obično idem spavati ovih dana 5 - ocjena koju želim dobiti na ispitu iz informatike koji imam za dva tjedna 12 - broj osoba s kojima se trebam naći na cugi sljedeći tjedan, a od kojih većinu nisam vidio od ljeta (jedva čekam) 20 - rođendan koji je ovih dana proslavilo nekoliko mojih priojatelja 23 - broj dana koji mi stoje na raspolaganju da napišem dvije seminarske radnje koje još nisam ni započeo 63 - cijena koliko me nakon HŽ-ovog 5%-og poskupljenja košta jednosmjerna karta za povratak doma 241 - prosječan broj riječi u postu na mom blogu 522 - kune s kojima trenutno raspolažem na svom tekućem računu (hvala starcima što su mi uplatili lovu taman kad mi je ponestalo iste) 11.0 Mbps - brzina kojom sam trenutno spojen na internet |
14.01.2005., petak
Ništa pametno
|
"Dressed for Success" - ova pjesma mi ne izlazi iz glave već cijeli dan. "Dressed for success, shapin' it up for your love"... Tralalalala... Long live Roxette!! Zapravo trenutno nemam ništa pametno za napisati, prošao sam danas četiri lekcije iz engleskog jer imam ispit 20. siječnja - da, to je dan kad je Zlatni medvjed na Sljemenu i dođe mi da odjebem ispit i kupim si kartu pa makar ona koštala 100 kn - što je nekih 50 kn previše po meni, ali ipak mi je faks jebeni prioritet i vrijeme je da napokon dam neki ispit, pa makar to bio i benigni engleski, ali tek toliko da se osjećam bolje... Zatoi ću ići sljedeće godine 101% pa makar meteori padali s neba. Nadam se da naši neandertalci neće ponovno grudati skijašice ili napravit' nekakvo slično primitivno sranje zbog kojeg bi nam mogli oduzeti taj slalom u Zagrebu. Ali vidjet ćemo, kod nas su takve stvari uvijek prava lutrija. |
13.01.2005., četvrtak
A simple kind of life
Dakle, ipak mi nije ništa, onaj melanom wannabe koji mi je narastao na prstu ipak nije melanom after all. Mislim, fuck, kad ti doktor kaže "bojim se da bi to moglo ipak biti nešto opasnije" i na uputnicu za dermatologa napiše melanom kao uputnu dijagnozu, a onda ti dermatolog kaže da moraš na daljnje pretrage u Zagreb jer ipak postoji vjerojatnost da ti nešto je i nije ti baš svejedno. Enivej, našao sam se tako na KB-u Sestara Milosrdnica jučer u 8 sati, čekao tamo nekih sat i pol da me sestra prozove i napiše opis moje izrasline, i onda još čekao doktoricu da se vrati iz vizite sat vremena. Prozove me žena ponovno preko razglasa, uđem unutra, uzme neko SF povećalo i prouči moj prst i onda mi kaže "Aaaaaaaaaa... nije to ništa, sad ćemo mi to odstraniti, al' šta ćemo s aknama?!". Ja si mislim: "What the fuck ženo, do prije pet minuta sam mislio da će mi netko amputirat' prst, a ispada da su mi dvije akne najveći problem?!" Jeez. Mislim, kvragu i sve. Nikad prava drama od mog života.Al', whatever, tih par dana dok sam čekao da odem na pregled sam bar razmišljao malo o tome kako je zdravlje važno i kak ga ja sam premalo cijenim (okej, mama, od sad ću stavljati kapu kad je vani hladno, 'si sretna?!), a i skužio da se mogu no siti s takvim problemom bez da me baci u depru (al', on the other hand, možda sam još uvijek bio u fazi poricanja ili nešto slično pa me to nije dotuklo, tj. nije me stiglo dotući). Enivej, sad mi je najveći zdravstveni problem moj vid (e da, i ono čupanje živca iz zuba), al' otkad sam u Austriji neki dan vidio kak' ima super okvira, jedva čekam da si kupim naočale. Samo još moram ugovorit pregled i nadat se da će mi žena dati neku dioptriju! Joj, jedva čekam svoje naočalice! Inače, ja sam donedavno bio veliki pobornik leća, ali ima takvih supercool okvira za naočale da mi ne pada na pamet kupovati leće. I da... što još... Stižu mi ispitići, kolokvijčići, seminarčići... A i nije baš da ih doživljavam kao nekakvu prijetnju nego mi se baš nekako i uči već jer knjigu nisam vidio još od 10.11. (kad sam očistio godinu) tak da mi je potrebna neka intelektualna moždana aktivnost. Inače mi se u novoj dvijeiljadeipetoj godini još nije dogodilo ništa dobro (ili bar ne znam kako dobro) ni na kojem planu života - ljubav stagnira; prijateljstva nisu produbljena niti su sklopljena nova; zdravlje - vidi gore!; novac - uludo utrošen na gluposti, ona novogodišnja odluka o štednji baš i ne stoji...; posao - koji faking posao!?, ali eto... bar mi ne manjka koncentracije pri učenju ;-) ! Nad am se da ipak bude bolje (inače mi je 2004. bila iznadprosječno dobra godina, a nadam se da će se taj trend rasta (jeeez, zvučim k'o Rohatinski kad komentira neke ekonomske pokazatelje) nastaviti i u ovoj godini... Sad više fakat nemam pojma što da više napišem... Pa eto, mogao bih pozdraviti sve ljude koji katkad svrate na ovaj blog... Puno vam hvala što nekad pročitate moje gluposti i što me komentirate every now and then... Bye!! XOX |
05.01.2005., srijeda
Dan kada su "veliki" problemi postali maleni, a mali problemi postali ozbiljni
Bio sam u stanju blagog šoka i nevjerice, ali začuđujuće istodobno i u nekom stanju podsmijeha prema samome sebi, zbog onoga što mi je doktor rekao samo nekoliko minuta ranije. Iako sam još prije sat vremena kada sam ulazio u ambulantu mislio da će mi se podsmjehnuti i "otpiliti" me kao kakvog hipohondra koji mu samo dolazi raditi gužvu, ali prevario sam se, i to gadno. U neku ruku mi je bilo drago što mi je ipak bilo nešto i što nisam dolazio bezveze, ali njegova dijagnoza mogućeg melanoma (tumor kože i jedan od najzloćudnijih tumora uopće, kako sam kasnije pročitao na internetu) bila je i više od onoga po što sam došao. Nekoliko trenutaka kasnije, stigao sam doma, uopće ne shvaćajući ozbiljnost stanja koja je stajala iza tako bezazlene riječi - melanom. Četiri suglasnika, tri samoglasnika, počinje sa M i završava sa M. Jednostavno, a opet tako smrtonosno. Crni kružić jedva širok dva milimetra u promjeru koji me zabavljao protekla tri tjedna ipak nije bio samo običan podljev krvi. Sjedio sam tako u svom dnevnom boravku, pijuckajući kapučino i gledajući Najslabiju kariku gotovo potpuno smetnuvši s uma mogućnost da baš ja (JA!!!) bolujem od opasne smrtonosne bolesti. Prokleti život. Baš u trenutku kada misliš da je Nova godina počela loše jer si se zakvačio s nekim ljudima i jer ti je na tulumu bilo dosadno, shvatiš da riječ problem može imati puno šire i ozbiljnije značenje. Ne znam kako da se trenutno nosim s time, ne želim da to znaju ljudi oko mene, ljudi koji bi me sažaljevali i koji bi se osjećali nelagodno u mojoj prisutnosti. Ne želim da se odnos ljudi prema meni promijeni i da svaki put kad uđem u prostoriju točno znam koja je misao u tom trenutku proletjela njihovim glavama. Ne želim to zbog sebe, ali ne želim to niti zbog njih. Ne znam što će se dogoditi sutra kad odem na pregled k dermatologu, samo Bog može znati radi li se uistinu o zloćudnom tumoru ili tek o bezazlenom prištiću, a ja ne znam mogu li podnijeti ono što će uslijediti ukoliko se najcrnji scenarij ipak ostvari. |
03.01.2005., ponedjeljak
Ti.
|
Dosta mi te je. Dosta mi je toga što uvijek tvrdiš da si u pravu. Dosta mi je toga što misliš da se svijet vrti samo oko tebe. Dosta mi je toga što misliš da si najbolji u svemu i što perfidno gaziš druge. Dosta mi je tvog podsmijehivanja svima i svakomu. Dosta mi je tvog manipuliranja ljudima, tvojih laži i tvoje glume. I najviše od svega mi je dosta samoga sebe što si dopuštam da me bude briga za tvoje postupke. OSVRNI SE! Promjeni malo perspektivu i možda primjetiš da nisi ništa bolji od drugih. Spusti se malo na zemlju s tog oblaka skrojenog od djetinjastih iluzija koje gajiš sam o sebi. Jer do otrežnjenja od iluzija će doći, prije ili kasnije. A bojim se da će biti dugo i bolno. |
30.12.2004., četvrtak
Staviti sve na crveno.
Da, i neke stvari ponovno ću prenijeti sa sobom u novu godinu. Dvijetisućeipetu. Neke stvari koje su već odavno trebale biti riješene, a nisu i neke stvari koje su odavno trebale biti započete, a nisu. Znam da je teško promijeniti nešto u svom životu, znam da je uopće teško učiniti neku promjenu, ali ne znam zašto to meni tako teško pada, pogotovo kada sam i sam svjestan potrebe da do promjene dođe. Zašto?! Pa zato što se u životu jednostavno treba razvijati, treba se težiti tome da se postane cjelovitija, zadovoljnija i sretnija osoba, a to nije moguće ako u životu uvijek vučemo neke stvari koje su već toliko dugo parazit na nama samima da imamo privid kako bi naš život bez njih bio gotovo nemoguć iako bi njihovo odstranjivanje označilu naše ponovno rođenje i početak nečega novog. Teško je ponekad priznati nešto samome sebi, a još je teže učiniti korijenite promjene u životu, bili mi svjesni njihove nužnosti ili ne. Život je najveći rizik u koji se upuštamo već samim rođenjem, a opet uvijek je teško činiti rizike kojima lookin at the big picture možemo dobiti mnogo više nego što možemo izgubiti. Jer svi uvijek težimo poznatome i vraćamo se u sigurnost znanoga, a strahujemo od nečega novoga, iako vjerojatno puno boljega, kvalitetnijega i zapravo, naposljetku, neophodnoga.Sretna vam Nova godina, i nadam se da ćete riskirati više nego ja u ovoj. Ja znam da ja moram, jer neke stvari jednostavno više ne mogu ostati na apsolutnoj nuli već je vrijeme da neke bitne, tektonske promjene zahvate moj život. |
25.12.2004., subota
Jao.
Boli me zub. A zubarica mi je prije dva tjedna rekla da će mi lijepo izvaditi živac iz tog zuba ako budem osjećao bol u narednom razdoblju. I žena je to rekla sa nekim sjajem u očima, brrrrr... Strašno, već se vidim kako sjedim na stolici u njezinoj ordinaciji, vani sjevaju munje i gromovi, a ona sa psihotičnim smiješkom i divljim sjajem u očima uzima ogromna kliješta, dok me njezina asistentica gleda zluradom samilošću... Brrr... Bolje da ne razmišljam o takvim stvarima... E i pala mi je na pamet još jedna novogodišnja odluka - reducirat ću lagano svoje odlaske na kavu, kupovanje dnevnih novina i sličnih stvari s namjerom da uštedim nešto novca... Joj, boli me i zub i glava i spava mi se i gladan sam i osjećam se pomalo anksiozno... Ma idem offfffffffffffffffffffffffffffffffffffffff..... |
HOLIDAYS EDITION!
Evo, opet me nije bilo neko vrijeme... točnije, već punih sedamnaest dana. Punih sedamnaest dana u kojima se je opet dogodilo toliko toga o čemu bih mogao pisati, ali s obzirom da je danas ipak Božić, da sam prije sat vremena došao s polnoćke, da sam se nadivio darovima koje su mi kupili moji, i da sam ih napokon uspio sve potjerati spavati kako bih sam mogao tipkati u miru... Dakle, gdje sam ono stao... E da - s obzirom da si ne želim sad sve to upropastiti neću zucnuti niti jedno slovce o onim stvarima o kojima inače pišem.I tako, dok sam ja tako fizički potpuno prisutan sjedio na polnoćki u crkvici u mom malom mjestašcu, zapravo sam opet počeo razmišljati o tisuću drugih stvari dok je svećenik propovijedao nešto o Isusu, dolasku, ljubljenju (to je valda rekao tisuću puta) ja sam u mislima stigao do Nove godine i do toga što ću promijeniti u sljedećoj godini. Inače to nikada nije bila moja praksa, ali ovaj put ću napraviti neki kratki popis stvari koje su mi jako bitne i pokušat ću ih ostvariti i pridržavati ih se u novoj godini. Tako sam svečano odlučio da ću u 2005. godini... 1. početi ići u teretanu (no comment, na to se već prisiljavam sto godina, ali nikako da krenem) 2. posjetiti bar jednu novu zemlju (vjerojatno Češka, pošto nisam išao na ekskurziju u drugom srednje) 3. redovitije ići na misu (tako da mogu razmišljati o tisuću drugih stvari jer formule koje svi mantrično izgovaraju imaju pozitivan učinak na moj mozak) 3.a. Otići na ispovijed (nisam već bio nekoliko godinan :-S) 4. početi redovito učiti u prvom mjesecu (yeah, right) 5. više riskirati na emocionalnom planu Hmmm... i eto, tako je nastala ova kratka listica, još ću malo razmisliti kroz sljedeći tjedan i nadopuniti je nekim sitnicama, a onda je staviti na papir i svečano potpisati na Silvestrovo. Baš me zanima hoću li ostvariti koju od tih stvari. Inače, kad sam malo razmislio o tim odlukama, shvatio sam da je njihovo ranije neostvarivanje bilo vezano uz moj strah, a da je sada jednostavno vrijeme za korak naprijed, za korak u kojem ja preuzimam incijativu i polako preuzimam kontrolu nad svojim životom... Shit!! Opet ja počinjem sa sranjima!! A tri su sata u noći i Božić je i ne želim bedove, ne danas... I zato, prije nego što ponovno zabrazdim u neke sasvim neprimjerene teme za današnji dan želim vam svima blagoslovljen i sretan Božić, da volite i budete voljeni, i da ovaj blagdan provedete s onima koji vas vole. Sretni blagdani!! |
08.12.2004., srijeda
These words are my own, from my heart flow...
Hm... nije me bilo neko vrijeme, bar ne u onom obliku u kojem sam se želio javiti. Opet počinjem postati svakakva sranja i samo si smanjujem čitanost, više mi nitko ne ostavlja ni komentare ni niš'. Mislim, nije da mi je bilo bitno da me netko čita kad sam otvarao ovaj blog (što piše u uvodnom postu) i nije da mi je to baš bitno ni sada, jer, after all, što te više ljudi čita veća je i vjerojatnost da netko (unatoč svom tom oprezu da otkriješ što više onoga o čemu misliš, otkrivajući pri tome što manje onih stvari koji te čine unikatnom individuom koju svi poznaju) otkrije tko zapravo stoji iza tvog virtualnog identiteta i pseudonima Vertigo. Unatoč svemu, onaj neki egoistični dio mene ipak želi nekakvo glupo priznanje u obliku komentara ili broja posjećenih koji su virnuli na ovu stranicu. Zapravo mi ova stranica služi kao ispušni ventil pomoću kojega nepoznatima (ili nikome uopće?!) govorim stvari koje u stvarnosti ne slušaju oni koji bi ih trebali čuti, a često su prezauzeti svakodnevicom da bi to činili. Javim se kasnije, sad mi mama (umorna od svakodnevice pretpostavljam) spava na kauču dva metra od mene i imam filing da će svaki tren popizditi na moje konstantno lupkanje po tipkovnici. |
05.12.2004., nedjelja
100% iskreno?!
Nitko nikada nije 100% iskren. Ljudi uvijek za sebe zadržavaju neki mali postotak istine kako bi se prikazali boljima nego što jesu, kako bi dobili više poštovanja nego ga zaslužuju, kako bi bili prihvaćeniji od drugih ljudi, kako ih oni isti ne bi odbacili... I zbog toga nikada, ali baš nikada nismo 100% iskreni, pokazujemo onu stranu priče koja nam odgovara, prezentiramo aranžiranu istinu kao stvarnu samo da bismo izgledali bolji u očima drugih. Mislimo da zaslužujemo bolje nego što imamo i zato to radimo - LAŽEMO. A opet su nam svi koji nisu 100% iskreni sebični oportunistički lašci. Želimo i zahtjevamo istinu, ali ne pružamo istinu. Umorni glupi licemjer - je li to ono što vidimo u ogledalu?!100% iskreno. Mo'š mislit. |
01.12.2004., srijeda
Želim...
...želim putovati vlakom nizinama između velikih planina u proljetno jutro, i želim pjevati pod toplim tušem toliko glasno da me čuje cijelo susjedstvo, i želim se zaljubiti starstveno kao na filmu, i želim se smijati toliko da me bole svi trbušni mišići, i želim hodati po prepunim ulicama nekog užurbanog velegrada, i želim brzo voziti prema zalasku sunca, i želim otići ne misleći što donosi sutra, i želim biti slobodan od svih briga i pritisaka, i želim osjećati sreću od koje tijelo podrhtava, a suze teku same od sebe... |
